SC podržava valjanost Zakona o obrazovanju Madarsinog odbora Uttar Pradesh

Od vitalne je važnosti napomenuti da je u značajnom potezu s dalekosežnim implikacijama, Vrhovni sud u nadasve učenoj, hvalevrijednoj, prekretnici, logičnoj i najnovijoj presudi pod naslovom Anjum Kadari & Anr. Protiv Union of India & Ors u zahtjevu za poseban dopust (C) br. 8541 iz 2024. s Orsom i citiranim u Neutral Citation No.: 2024 INSC 831 koji je izrečen tek 5. studenog 2024. u okviru svoje građanske žalbe/ izvorna jurisdikcija potvrdila je ustavnu valjanost Zakona o obrazovanju Madarsinog odbora Uttar Pradesh iz 2004. (Zakon iz 2004.), osim njegovih odredbi koje dopuštaju Odboru da dodjeljuje više diplome kao što su Kamil (dodiplomski studij) i Fazil (poslijediplomski studij). Mora se napomenuti da je vijeće od tri suca Vrhovnog suda na čelu s CJI dr. DY Chandrachudom, a koje se također sastoji od uvaženog g. suca JB Pardiwale i uvaženog g. suca Manoja Misre koji je autor ove značajne presude, smatralo da je odobravanje ovih viših presuda diplome su bile u suprotnosti sa Zakonom o komisiji za sveučilišne potpore iz 1956. (UGC Act) čineći je neustavnom. Sukladno tome, vidimo da je Vrhovni sud smatrao prikladnim poništiti presudu Lucknow Bench Visokog suda u Allahabadu pod naslovom Anshuman Singh Rathore protiv Unije Indije u pisanom obliku – C br. – 6049 iz 2023. i citiranu u Neutral Citation No.: 2024:AHC-LKO:25324-DB koji je pridržan 8.2.2024., a zatim konačno izrečen 22. ožujka 2024. kojim se Zakon iz 2004. smatrao kršenjem načela sekularizma. Mora se spomenuti da je presuda Visokog suda u Allahabadu proizašla iz peticije koju je podnio Anshuman Singh Rathore, osporavajući ustavnu valjanost Odbora UP Madarsa i izražavajući duboku zabrinutost u vezi s upravljanjem Madarsama od strane Odjela za socijalnu skrb manjina i na Razina države i Unije među ostalim povezanim pitanjima. Vidjeli smo kako je 5. travnja 2024. Vijeće pod vodstvom CJI-a dalo oduška za oko 17 lakh studenata Madarse uskočivši u akciju i odgodivši presudu Višeg suda u Lucknowu Visokog suda u Allahabadu koji je ukinuo Zakon o obrazovanju Odbora Uttar Pradesha Madarse ,2004. Od goleme je važnosti napomenuti da je Vlada UP-a u odgovoru na upit Presude tvrdila da ostaje pri Zakonu o obrazovanju Madarsinog odbora Uttar Pradesh iz 2004. i da je mišljenja da Visoki sud u Allahabadu nije trebao smatrati cijelim zakon kao neustavan. U osnovi, arapska riječ “Madarsa” označava obrazovnu instituciju. Mora se spomenuti da je sustav Madarsa bio u funkciji od zadnjih mnogo stoljeća još od sultanata Delhija i dobio je pokroviteljstvo dinastija Khilji i Tughlaq. Kako je vrijeme odmicalo, sustav Madarsa razvio se u vrlo poseban obrazovni sustav koji je pružao i vjersku i svjetovnu obuku. Također treba spomenuti da se povijesno vjeruje da su mnoge istaknute ličnosti poput Raje Ram Mohana Roya, oca indijske renesanse, pa tako i eminentnog pisca Munshija Premchanda i povrh svega – dr. Rajendre Prasada, prvog predsjednika Indije, imale stekli svoje osnovno znanje od Madarsa i njihovih učitelja koji su poznati kao Maulvis! Na samom početku, ova kratka, briljantna, odvažna i uravnotežena presuda pokreće loptu tako što prije svega u paragrafu 1 navodi da je, “Visoki sud u Allahabadu (“Visoki sud”) zauzeo Vijeće Uttar Pradesh Zakona o obrazovanju Madarsa iz 2004. (“Zakon Madarsa”) protuustavnim jer krši načelo sekularizma i članke 14. i 21.A Ustava. Zakon o Madarsi uspostavio je Odbor za obrazovanje Madarse u državi Uttar Pradesh (“Odbor”) kako bi regulirao, između ostalog, standarde obrazovanja, kvalifikacije za nastavnike i provođenje ispita u Madarsasu u državi Uttar Pradesh. Visoki sud je poništio cijeli Zakon.” Udubljujući se u pozadinu, Vrhovni sud primjećuje u paragrafu 2 da se „Pojam ‘madarsa’ odnosi na bilo koju školu ili koledž gdje se prenosi bilo kakva vrsta obrazovanja. [Yoginder Sikand, Bastions of the Believers: Madrasas and Islamic Education in India (Penguin Books, 2005)]. Povijest osnivanja Madarsa na indijskom potkontinentu može se pratiti do vladavine Tughlaqa. (ibid). Predkolonijalni Madarsi su bili dvije vrste: (i) Maktabi koji su bili pridruženi džamijama i pružali osnovno obrazovanje; i (ii) Madarsas koji su bili centri visokog obrazovanja i pridonosili administrativnim, vjerskim i kulturnim potrebama prevladavajućeg društva. (Arshad Alam, ‘Razumijevanje medresa’ (2003) 38(22) Ekonomski i politički tjednik 2123). Tijekom kolonijalne vladavine, relativna važnost Madarsasa smanjila se uvođenjem engleskog kao jezika kolonijalne uprave. [Padmaja Nair, The State and madrasas in India (Working Paper 15, University of Birmingham 2009) 11].” Kao što vidimo, Vrhovni sud potom otkriva u paragrafu 3 da je, “Kolonijalna vlada formulirala Obrazovni kodeks iz 1908. kako bi priznala Madarsas u Uttar Pradeshu za provođenje arapsko-farsi ispita. Arapske institucije koje su pripremale kandidate za ispite Maulvi, Alim i Fazil i perzijske institucije koje su pripremale kandidate za ispite Munshi i Kamil morale su podnijeti zahtjev Registru za ispite iz arapskog i perzijskog jezika.” Dalje, Vrhovni sud zatim otkriva u paragrafu 4 da je, “Nakon neovisnosti, Odjel za obrazovanje vlade UP izdao Obrazovna pravila za medrese 1969. kako bi Madarsas stavio pod domenu Odjela za obrazovanje. Naknadno je državna vlada uokvirila Pravila priznavanja nevladinih arapskih i perzijskih medresa UP iz 1987. (“Pravila iz 1987.”) kako bi regulirala postupak priznavanja i odredbe i uvjete rada učitelja u Madarsima. Prema Pravilima iz 1987. godine, Madarsas je priznao Odbor za priznavanje, a potvrdio tajnik ispita iz arapskog i perzijskog jezika. Pravila iz 1987. također su propisala zahtjeve za kvalitetu zgrada i kvalifikacije za nastavno osoblje kao preduvjet za dodjelu priznanja. Godine 1996. upravljanje Madarsama je prebačeno na Odjel za socijalnu skrb manjina i vakuf vlade UP.” Ukratko rečeno, Vrhovni sud precizira u paragrafu 6 navodeći da, “Prema podacima koji su zabilježeni u izjavi pod prisegom koju je podnijela država Uttar Pradesh, trenutno postoji oko trinaest tisuća Madarsa koji opskrbljuju više od dvanaest milijuna studenata u državi. ” Dok dalje razrađuje, Vrhovni sud precizira u paragrafu 7, primjećujući da, “Državna vlada ima godišnji proračun od tisuću devedeset i šest kruna rupija za plaće nastavnog i nenastavnog osoblja koje radi u Madarsama koje prima država. Državna vlada također osigurava knjige i podnevne obroke studentima Madarsa koje financira država. Štoviše, također upravlja institutima za industrijsko osposobljavanje u priznatim Madarsima za poučavanje zanata kao što su zavarivanje, mehanika i stenografija.” Najznačajnije i najiskrenije, Vrhovni sud ne umanjuje riječi kako bi u paragrafu 103 sažimao ono što čini kamen temeljac ove značajne presude postulirajući da, „nakon što se već nije složio s Visokim sudom o pitanju pati li cijeli Madarsa zakon od slabosti, o načelu sekularizma i drugim prijeporima, jedina slabost leži u onim odredbama koje se odnose na visoko obrazovanje, naime Fazil i Kamil. Ove se odredbe mogu odvojiti od ostatka Madarsa zakona. Kao što je ranije navedeno, svrha Zakona o Madarsi bila je otkloniti poteškoće u vođenju Madarsa, poboljšati njihove zasluge i osigurati odgovarajuće pogodnosti studentima koji studiraju u tim institucijama. Svrha nije bila ograničena samo na reguliranje Fazila i Kamila, a zakonodavno tijelo bi ipak donijelo statut da je bilo svjesno da su dijelovi koji se odnose na visoko obrazovanje nevažeći. Nadalje, ako se odredbe koje se odnose na visoko obrazovanje odvoje od ostatka statuta, Zakon se može nastaviti provoditi na stvaran i suštinski način. Pregledom Madarsa zakona jasno je da je propisivanje nastavnog materijala, provođenje ispita i dodjela diploma za Fazila i Kamila samo dio funkcija Odbora. Odvajanje ovih funkcija od Odbora ne utječe na njegov cjelokupni karakter. Dakle, neustavne su samo odredbe koje se odnose na Fazila i Kamila, a Zakon o Madarsi inače ostaje na snazi.” Najpametnije, Vrhovni sud u paragrafu 104 predlaže da, “U svjetlu gornje rasprave, zaključujemo da: 1. Zakon o Madarsi uređuje standard obrazovanja u Madarsi priznat od strane Odbora za pružanje obrazovanja Madarsa; 2. Zakon o Madarsi je u skladu s pozitivnom obvezom države da osigura da studenti koji studiraju u priznatim Madarsasima postignu razinu kompetencije koja će im omogućiti učinkovito sudjelovanje u društvu i zarađivanje za život; 3. Članak 21-A i RTE Act moraju se tumačiti dosljedno s pravom vjerskih i jezičnih manjina da osnivaju i upravljaju obrazovnim ustanovama po vlastitom izboru. Odbor uz odobrenje državne vlade može donijeti propise kako bi se osiguralo da institucije vjerskih manjina pružaju svjetovno obrazovanje potrebnog standarda bez uništavanja njihovog manjinskog karaktera; 4. Zakon o Madarsi nalazi se u zakonodavnoj nadležnosti Državnog zakonodavnog tijela i može se pratiti do stavke 25 Popisa III. Međutim, odredbe Zakona o Madarsi koje nastoje regulirati stupnjeve visokog obrazovanja, kao što su Fazil i Kamil su protuustavne jer su u suprotnosti s UGC Zakonom, koji je donesen pod stavkom 66 Liste I.” Vrijedno je napomenuti da Vrhovni sud primjećuje u paragrafu 105 da se “Presuda Visokog suda u Allahabadu od 22. ožujka 2024. u skladu s tim poništava i peticije ostaju riješene pod gore navedenim uvjetima.” Naposljetku, Vrhovni sud zaključuje stavkom 106. da se “neriješeni zahtjevi, ako ih ima, odbacuju.” Zaključno, vidimo da Vrhovni sud s pravom podržava valjanost Zakona o obrazovanju Madarsinog odbora Uttar Pradesh. CJI dr. DY Chandrachud je tijekom saslušanja vrlo pohvalno primijetio da sekularizam znači “živjeti i pustiti da žive”. Najsjajnije je to što je dr. Chandrachud naglasio: „U konačnici to moramo vidjeti kroz široki pregled cijele zemlje. Vjerske upute nisu tu samo za muslimane. Postoji za hinduse, sikhe, kršćane itd. Zemlja bi trebala biti lonac za taljenje kultura, civilizacija i religija. Sačuvajmo to tako. Zapravo, odgovor na getoizaciju je omogućiti ljudima da dođu u mainstream i omogućiti im da se okupe. Inače bismo ih zapravo držali u silosima.” Vrhovni sud se s pravom naglas zapitao što nije u redu sa zakonom koji priznaje da medrese daju vjerske upute nalažući da slijede određene osnovne standarde, ali brisanje cijelog zakona znači da takve institucije ostaju neregulirane. Vrhovni sud je bio najkategoričniji da napomene da ga ne treba pogrešno shvatiti jer je jednako zabrinut da učenici medresa dobiju kvalitetno obrazovanje. Iako je dodao jahača, Vrhovni sud je bio potpuno u pravu kada je dalje smatrao da je poništavanje cijelog zakona bilo poput izbacivanja bebe s vodom za kupanje i također je tvrdio da vjerske upute nikada nisu bile anatema u zemlji. S punim pravom!