Može li vlada uzeti privatno vlasništvo za javnu uporabu?

Sažetak: Vlada ima odredbu prema članku 39B Ustava da donosi politike koje promiču socijalnu skrb. Njegov glavni cilj je upravljanje resursima u interesu društva. Pitanje je može li država steći privatno vlasništvo u javne svrhe. Kontroverza je nastala oko amandmana na zakon Maharashtre iz 1976. godine, koji je predviđao da državna vlada preuzme oronule zgrade i stavi ih na raspolaganje siromašnim stanovnicima. Ovo je pitanje osporeno na Visokom sudu u Bombaju, gdje je Visoki sud podržao postupak državne vlade. Nakon toga Udruga vlasnika nekretnina uložila je žalbu Vrhovnom sudu. Sada je ustavno vijeće od 9 sudaca Vrhovnog suda, uključujući glavnog suca DY Chandracchuda, saslušalo stvar i presuda je zadržana. Čak i prije toga, sudske odluke su stigle u slučajevima Karnataka protiv Ranganath Reddy i Sanjeev Coke Manufacturing, u kojima su uočene razlike u tumačenju 39B. Ova odluka može biti važan korak u smislu socijalne pravde i nejednakosti u Indiji. Očekuje se da će ova odluka unijeti jasnoću u ravnotežu državnih prava i individualne imovine. Može li vlada preuzeti kontrolu nad privatnim vlasništvom pojedinca ili zajednice u javne svrhe ili ne? Pjesnik Madan Mohan Mishra alias Danish je rekao – Gdje je ta tradicija da neki bdije, neki spavaju i noć pripada svima, pa svi trebaju spavati. Vijeće od 9 sudaca predvođeno glavnim sucem DY Chandracchudom završilo je saslušanje o ovom gotovo tri desetljeća starom sporu. Budući da će se sudac Chandrachud povući 10. studenoga, odluka može doći bilo kada. Shvatite što je cijela ova kontroverza i zašto su svi pod njenom zadaćom. Ovaj dvostih pjesnika Madana Mohana Mishra alias Danskog može pomoći u razumijevanju ovog 30 godina starog slučaja koji će odlučiti tijek i smjer desetljećima stare kontroverze vezane uz društvenu pravdu i opseg vladine ovlasti nad privatnim vlasništvom u Indiji. Vrhovni sud može dati svoju presudu o tome prije sljedećeg tjedna. Riječ je o raspodjeli imovine. U svjetlu dvostiha Madana Mohana Mishra, pitanje je imaju li svi jednaka prava na ‘noć’ ili je nečije ‘spavanje’ toliko najvažnije da nije važno je li drugi budan ili spava? Ono što je dodatno zakompliciralo stvar je ovaj dvostih. Shvatite da se pitanje mora riješiti – pitanje je može li vlada uzeti pod svoju kontrolu privatno vlasništvo pojedinca ili zajednice za javni rad ili ne? Vijeće od 9 sudaca koje predvodi glavni sudac Chandracchud završilo je saslušanje. Budući da će se sudac Chandrachud povući 10. studenog, može li odluka doći bilo kada? Ta nejednakost prevladava u Indiji – prema izvješću Oxfama iz 2023., najbogatijih 5 posto ljudi u Indiji imalo je najmanje 60 posto ukupnog bogatstva zemlje. Dok je 50 posto stanovništva koje živi u siromaštvu prisiljeno boriti se za život sa samo 3 posto bogatstva zemlje. Pripada li i privatno vlasništvo društvu? – Sve političke stranke raspravljale su na izborima za Lok Sabhu o pitanju premošćivanja takvog jaza nejednakosti, dok je ustavna klupa od 9 sudaca Vrhovnog suda raspravljala o pitanju može li vlast preuzimanjem nečijeg privatnog vlasništva koristiti to za javni posao? Korijen spora – Obrazloženje članka 39B – Korijen ovog spora oko raspodjele imovine je u članku 39B Ustava. U tumačenje ovog članka upetljala su se različita sudska vijeća. Zapravo, članak 39B nalazi se u četvrtom dijelu indijskog ustava. Ovaj dio Ustava naziva se Direktivna načela državne politike DPSP. Kao što je jasno iz naziva, vlada nije obvezna provoditi ono što je navedeno u načelima Direktive. Ovo je samo naznaka, imajući u vidu politiku, nalaže Ustav. Članak 39B navodi da država treba formulirati takvu politiku kako bi osigurala da su vlasništvo i kontrola nad resursima ljudi raspodijeljeni na takav način da maksimizira dobrobit običnih ljudi. Da je tumačenje 39B bilo komplicirano gotovo pet desetljeća. Osnovno je – što je ‘zajednica, resurs društva’, a što nije? Članak 39B tumačen je u tom pogledu raznim sudskim odlukama, od kojih su neki detalji sljedeći – A. Vlada Karnatake protiv Ranganatha Reddyja 1977. – Odluka 7 sudaca 1977. godine kada je Vrhovni sud donio važnu odluku odluku u tom smislu. Slučaj je saslušan na sudu u ime Karnataka Vlada protiv Ranganatha Reddyja. Vijeće od 7 sudaca odlučilo je s većinom od 4:3 da se nečiji osobni resursi ne mogu smatrati ‘resursima zajednice’. Među trojicom sudaca koji su imali prigovora na ovu odluku, sudac Krishna Iyer (sada u mirovini) bio je u manjini. Odluka je postala vrlo relevantna i utjecajna u narednim godinama. Sudac Iyer rekao je da se čak i resursi u privatnom vlasništvu trebaju smatrati resursima zajednice. Za to je dao zanimljiv argument. Logika je da je sve vrijedno ili korišteno na svijetu materijalno bogatstvo. A budući da je pojedinac (koji ga posjeduje) također dio zajednice, njegov resurs također treba promatrati kao dio zajednice. B. Sanjeev Coke Manufacturing Company protiv Bharat Coking Calla 1983. – Odluka 5 sudaca U slučaju iz 1983., slično se pitanje još jednom našlo pred klupom od pet sudaca. Postavlja se pitanje je li nacionalizacija rudnika ugljena i pripadajućih koksara koju je zakonski izvršila središnja država opravdana ili ne? Zatim je, na temelju odluke suca Iyera, vijeće od 5 sudaca proglasilo zakon središnje vlade o nacionalizaciji točnim. Osim toga, također je pojašnjeno da članak 39.B Ustava daje prostor za pretvaranje imovine u privatnom vlasništvu u imovinu u javnom vlasništvu. C. Mafatlal Industries Limited protiv Vlade Indije, 1996. – Odluka 9 sudaca donesena je 1996. godine. Slučaj pod nazivom Mafatlal Industries Limited protiv Vlade Indije vodio se pred Vrhovnim sudom. Sudac Paripurnan također se složio s onim što je rečeno u slučaju Justice Iyer i Sanjeev Coke Manufacturing u vezi s tumačenjem 39B. Kako je sadašnji spor dospio na Vrhovni sud? Ova je stvar dospjela do Vrhovnog suda u vezi sa zakonom vlade Maharashtre iz 1976. i njegovim izmjenama i dopunama. Godine 1976. Vlada Maharashtre donijela je zakon pod nazivom – Zakon o stanovanju i razvoju područja Maharashtre iz 1976. Prema tome, cilj je bio eliminirati problem povezan s stare i oronule zgrade grada. Kao dio svoje odredbe u novom zakonu, one zgrade koje s vremenom postaju nesigurne, ali još uvijek tamo žive neke siromašne obitelji kao podstanari, morat će platiti porez (jednu vrstu poreza), tj. da se zgrade mogu popraviti i renovirati. Do sada nije bilo problema. Problem se pojavio 1986. Ove je godine vlada Maharashtre napravila dva amandmana na zakon koristeći članak 39B. Svrha jedne od njih bila je dati ljudima u potrebi zemlju i zgrade u kojima žive. Drugi amandman bio je da državna vlast može stjecati one objekte i zemljište na koje je od prethodnog zakona nametnut ces (porez). Uvjet je da 70 posto ljudi koji tamo žive zatraži od vlade da preuzme vlast. Kao rezultat toga, vlasnici tih nekretnina u Mumbaiju osporili su amandman na zakon iz 1976. godine. Udruga vlasnika imovine Mumbaija osporila je amandman na Visokom sudu u Bombaju. Tvrdili su da amandman vlade Maharashtre krši pravo na jednakost vlasnika imovine, tj. onih čiju imovinu posjeduju, prema članku 14. Ustava. Ali Visoki sud u Bombayu smatrao je da se zakon donesen prema članku 39B ne može osporiti pozivajući se na pravo na jednakost. Konačno, u prosincu 1992., Udruga vlasnika imovine obratila se Vrhovnom sudu i žalila se na odluku Visokog suda. Sada je osnovno pitanje na Vrhovnom sudu postalo mogu li se sredstva u privatnom vlasništvu, odnosno privatno vlasništvo smatrati sredstvima za javni rad prema članku 39B Ustava ili ne? Postupak pred Vrhovnim sudom – Godine 2001. vijeće od pet sudaca Vrhovnog suda vodilo je raspravu i poslalo ga većem vijeću jer je vijeće od pet sudaca već donijelo odluku u tom pogledu u odluci Sanjeev Kok iz 1983. godine. Vijeće od 7 sudaca također je raspravljalo o predmetu sljedeće godine, ali ni on nije mogao doći do završne faze, predmet je poslan 9 sudaca. Uostalom, trenutačno postoji ustavno vijeće od 9 sudaca koje uključuje glavnog suca DY Chandracchuda, suca Hrishikesha Roya, suca B.V. Nagarathna, sudac Sudhanshu Dhulia, sudac J.B. Pardiwala, sudac Manoj Mishra, sudac Rajesh Bindal, sudac Satish Chandra Sharma i sudac Augustine George Masih detaljno su saslušali slučaj od 23. travnja 2024. Nakon 5-dnevnog ročišta 1. svibnja, presuda je zadržana. Sada će odlukom Vrhovnog suda biti jasno ima li pravo na privatno vlasništvo za bilo kakav javni rad ili ne? Ova će odluka na neki način dati novi zaokret u borbi za socijalnu pravdu. Zaključak – Časni Vrhovni sud tek ovih dana može dati svoje mišljenje o navedenom zahtjevu. Time će se jasno pokazati koliko je vlada predana socijalnoj pravdi. Prije svega, politike vlade trebale bi biti formulirane u skladu s Direktivnim načelima državnog ustava zemlje, jer je ova tema povezana s kontroverzama posljednjih pet desetljeća, čak ni u prošlosti nije donesena jasna odluka od strane Stoga se nadamo da će biti donesen jasan nalog pod vodstvom glavnog suca DY Chandrachuda. Ovo je osobno mišljenje autora.